SDP BiH
Milan Račić

Priča o dobrim mostarskim ljudima : Hamo i Sloba

Na balkanskoj vjetrometini nijednu generaciju nisu mimoišli ratni sukobi, stradanje i izbjeglištvo. Češće su na površini, a pogotovo u zlim vremenima, otpad, neznanje i nerazum, a ne šeširi, inteligencija i pamet. Nama sa prostora prethodne Jugoslavije i Balkana, od najranijih vremena do danas, nije bilo suđeno da na problem izbjeglica, prognanika i raseljenih lica gledamo sa spokojne distance. Suđeno je da to bude naš i ljudski, ali i nacionalni problem, bez obzira kom narodu ili etničkoj grupi pripadali. To su surovi tragovi onoga što se desilo u Mostaru, Vukovaru, Krajini, Bosni, na Kosovu, a iza ovog uopštenog definisanja izbjeglištva ostalo je preko 3 miliona izbjegličkih pojedinačnih i teških ljudskih slučajeva i sudbina. Izbjeglica je kao stablo koje su u jeku života nasilno isčupali i sa pokidanim korijenjem sade ga na neko novo tlo i drugačije podneblje. Hoće li se, može li se primiti? Hoće li dugo kržljati i šta će biti sa rodnim mjestom i porijeklom?  Na ova teška pitanja pokušavaju odgovoriti mostarski Boro i Ramiz (prisjetio sam se dvojice velikana i narodnih heroja sa Kosova i one čuvene sportske dvorane koja je nosila njihovo ime i pokazivala da je suživot moguć. No, dvorana u Prištini ne nosi više njihovo ime, a sve me to nešto podsjeća na Mostar i izokrenuta imena u našem gradu…).  Ni danas Hamo Voloder i Sloba Andrić, prognanici i povratnici u Mostar ne znaju jesu li pošli ili došli, iz novog doma u Švicarskoj i Švedskoj ili su ponovno zakoračili u svoj Mostar, u Donju Mahalu i Luku. Jesu li tu stalno u Šantićevoj ili na nepromjenjenoj adresi u Radićevoj? Između dva avionska leta slijeću pravo u priču o dobrim mostarskim ljudima:

Drug Hamo

Donja Mahala ili Mala Moskva, kako su je imali naviku zvati, iznjedrila je borce i rodoljube, Gojka i Zlatku Vuković i još njih stotinjak poginulih u NOB-u. Porodica Muštović koja je u Donjoj mahali imala ilegalnu partizansku štampariju, pa porodice Batlak, Kalajdžić, Pezo, Mehić, Šunje, Zukanović, Kreso, Kazaz, Zagorčić, Voloder…Mahala Donja iznjedrila je poštene i siromahe, ali i doktora Vilu, dr. Rifata Pavlovića, dr. Dragnića, dr. Spahića, doktore Šarić…No, vratimo se Gojku Vukoviću i tadašnjoj Donjoj Mahali. Vuković je bio istaknuti revolucionar, član Centralnog komiteta KPJ, poslanik radničke liste za okrug Mostar i osuđenik Državnog suda Kraljevine Jugoslavije. Umire 6.jula 1934.godine od ozljeda zadobivenih poslije pada sa krova jedne kuće gdje je radio kao limarski radnik. Tog istog 6.jula 1934.godine, Hamina nena pravila je svadbu za svog sina. U njihovu raspjevanu-svatovsku avliju došla je vijest da je nastradao komšija Gojko. Nena Meva se nije dvoumila ni jednog časa. Skinula je zar, izašla pred raspjevane svatove i kazala:“Umro je naš komšija Gojko, molim vas da prestanemo sa pjesmom. Valja nam odati zahvalnost i saučešće dobroj porodici Vuković. Biće dana za veselje“. U takvom okruženju rođen je i Muhamed – Hamo Voloder koji i nije mogao biti ništa drugo do izdanak tog vremena i tog prostora. Naučio od oca Zećira, partizana i komuniste, da u životu ne treba nikada posustati niti odustati od svijih ideja i ideala. Postaje član Saveza omladine, a potom od običnog omladinskog  „redova“ – do funkcionera na opštinskom, potom republičkom i na kraju saveznom nivou. U omladinskim redovima upoznaje i suprugu Senadu s kojom dijeli decenije sretnog braka. Tu negdje, ili tačnije punih pet decenija, poklapa se i Hamino članstva u SDP, odnosno Savezu komunista Jugoslavije. Nije jugonostalgičar, nego nostalgičar najboljeg i najljudskijeg  sistema. Ne napušta ni danas svoj i porodični antifašizam, vodeći se mišlju hrvatskog filozofa i publiciste Borisa Budena:”Ne možeš barem na ovim prostorima baštiniti antifašizam ako si se odrekao svoje komunističke prošlosti”. Rado i posebno citira fra Dragu Bojića:”Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanja s njihovim najbližim ponovo vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva”. A o vremenu “demokratskog pluralizma” i ratnim devedesetim, o agresiji i s lijeva i s desna, a sve pod budnim okom međunarodne zajednice ubija se, devastira i ruši sve ljudsko i sve izgrađeno u Titovo vrijeme, kazuje Hamo. Tzv. oslobodioci nakon što su mi temeljito opljačkali pa zapalili stan, mene su, suprugu i dva maloljetna sina, a sve uz  “pratnju i pažnju” predstavnika UNPROFOR-a “ugostili i sklonili”  na Heliodrom. Operaciju čišćenja uredno je promatrao nekadašnji mi “drug Ilija” i njegovi istomišljenici. Na putu spasa kroz Hrvatsku, pa preko “velike lokve” do Italije  i utočišta u Švajcarskoj pomaže mi Mostarac  Ivan. Dogodilo se i ne ponovilo se! A u izbjeglištvu, borba za opstanak, sakupljanje humanitarne pomoći za Mostar i ljude zarobljene u loncu ratnog pakla, bestiđa i očaja. Opominje me Hamo da moram zapisati: Na proslavi 30- to godišnjice II zasjedanja AVNOJ-a 1973.godine u Jajcu, kao član Predsjedništva omladine Jugoslavije imao sam čast da čvrsto stisnem ruku najvećem s ovih prostora – drugu Titu. Umjesto citata preko stotinu državnika sa  Titove sahrane u Beogradu, Hamo izdvaja riječi pokojne Ilke, spremačice, istinskog vjernika i katolkinje sa komemorativnog skupa u tadašnjem Komitetu Mostara kada je ustala i rekla:” Ljudi moji nemojte žaliti i plakati. Bio je to veliki čovik. Nikom nije tepa. Nikog nije uvridija”.  Priča o Hami je priča o našem juče, danas i sutra. Priča o nekadašnjem i Mostaru kakav bi on želio da bude. Zato, bez obzira sreli ga prvi ili stoti put od njega ćete uvijek  nešto novo i dobro naučiti, a posebno šta to znači biti dosljedan, karakteran i moralan. U tome mu kako kaže danas najviše pomaže portal “tacno.net” i neprevaziđeni profesori Kukić, Bajtal, Karić, Roko i sin mu Dragan Markovina, pa Viktor Ivančić i Tomislav Jakić, bivši omladinski drugari Vlasta Mijović i Zlatko Dizdarević i na kraju mi kaže, moraš istaći heroinu Šteficu i tvoje tekstove, dragi naš Milane (ne zamjeri mi, zato, poštovani čitaoče što sam morao umetnuti svoje ime među ove velikane pisane riječi) .

Drug Sloba

Na Luci, južno i sjeverno od Starog grada išetala najduža mostarska, Titova ulica. Istina – sad nešto skraćena. Stotinjak metara od Parka Alekse Šantića, odmah uz Lučki, nekada Most Mujage Komadine, u Titovoj, rođen je i vaspitavan u mostarskom duhu Sloba – Mika Andrić. Tu na Luci, u sportskom društvu „Partizan“ počinje njegov društveni i sportski angažman, slijede aktivnosti u MZ Luka, potom omladini Mostara gdje je obavljao najodgovornije funkcije i dužnosti. Zapravo, sve je u ono „nedemokratsko“ vrijeme imalo svoj put i razvoj. Valjalo je početi od skupljanja papira, čišćenja obala Neretve, radnih akcija, pa onda radom dogurati sve do najviših omladinskih funkcija i završne manifestacije Dana mladosti na stadionu JNA u Beogradu. Prije toga moralo se iskazati u svojoj firmi, novoosnovanoj i tada tehnološki najsavremenijoj u gradu, u Unisu gdje je sa Zoranom Batlakom, Olgicom Borozan, Majdom Fejzić i mnogobrojnim mladim elektroinženjerima valjalo postaviti na noge i Unis i dobre komunikacije, ne samo tehnološke nego i međuljudske. A u omladini,  zajedno sa Mišom Marićem i Sejom Đulićem, njegovale su se Mostarske kiše i stvaran Mostarski teatar mladih. Trebalo je pomoći mnogobrojnim mostarskim izviđačkim odredima, pa ferijalcima i goranima, organizovati brigade za radne akcije, formirati omladinski servis gdje su studenti mogli zaraditi za smještaj i školovanje i mnoštvo drugih pokretačkih i konkretnih aktivnosti. Iz tog vremenane ne zaboravljaju se četiri susreta sa drugom Titom. Posebno izdvaja onaj na Sutjesci. Nažalost, sa tih njemu najdražih viđenja nema ni jednu fotografiju jer su se i u to vrijeme u prve redove gurali oni iz protokola ili obezbjeđenja, ili oni koji su tako pravili političku karijeru. Entuzijazma i volje u to vrijeme nije nedostajalo. Znalo se da će mladi po završetku školovanja dobiti posao, po utvrđenim kriterijima, a ne, kao danas, isključivo po stranačkoj, interesnoj  i nacionalnoj pripadnosti. Moglo se sve to iznijeti jer mu je kao svetinja ostala poruka oca Danila, vozača kamiona u Duvanskoj stanici: „Postoje samo ljudi i neljudi, nikome na čelu ne piše ko je i odakle je. Ne vraćaj se puno u istoriju, ili samo onoliko koliko ti je potrebno da gaziš u budućnost“. Po okončanju političke karijere slijedi povratak u Unis, sve do početka urnebesnih ratnih događanja o čemu ne želi ni govoriti. U koloni izbjeglih i prognanih sa jednim dijelom porodice završava u Švedskoj, u zemlji koju je jedino poznavao po grupi ABBA i Vikinzima. Slijedi učenje jezika, pa lupanje knjigom po glavi i pitanje:“ Zašto mi sve ovo treba kad ću se vratiti u Mostar? A ono, ostadosmo preko dvije decenije“. Ponovno, ali samo nakratko, u Mostaru 1995.godine, još dok je crta na Bulevaru razdvajala istok od zapada, a Unproforci nadgledali umjesto razmjene dobara – razmjenu ljudi i njihovih sudbina. Pričala mi njegova komšinka Jasna čiji je muž poginuo u ratu, a ostalo troje nejači, kako joj je Sloba poslao novac, a ona iz ratne pošte u Fejićevoj, od onog što je preostalo, zvala da se zahvali. Kako tada, tako i sada. Cipele, obuća i odjeća, školski pribor za nezbrinute i one bez ikoga svoga. Valjda se dobro – dobrim vraća.

Rođeni na pedesetak metara jedan od drugog, zajedno kroz omladinsku školu i uspješno sve do devedesetih, Sloba i Hamo danas su na relaciji Zapad-Balkan i obavezno na ljetnjim avgustovskim susretima kod Zlatka sa drugarima iz najljepših im dana. Da je po njima do ovih krvavih zbivanja nikada ne bi ni došlo, a kamoli da bi se ponovili. Za razliku od mnogih drugih koji su mijenjali dres i prilagođavali se novonastalim okolnostima njih dvojica ostali su jarko crveni pa kako to god novokomponovane demokrate danas tumačile. Njihove partije su, i po profesiji i po ljudskosti, pravo i pravednost, ali i čovjekoljublje, antifašizam i Mostar.

 


Moj profil

Zahvaljujući našem sistemu za administraciju Atlas, svaki član SDP BiH posjeduje vlastiti profil na stranici atlas.sdp.ba.

Ova mogućnost dozvoljava svim članovima da sami provjere i ažuriraju podatke na vlastitom profilu, da provjere stanje plaćenih članarina, kao i da učestvuju u anketama koje pokreće SDP BiH.

Kliknite ovdje da pristupite Atlasu