Abrahamsdotter: Reforme SDA-HDZ nastavljaju podrivati moć radničke klase

Emina Abrahamsdotter, predsjednica Foruma sindikalnih aktivista Socijaldemokratske partije BiH (FSA), tvrdi da strukturalne reforme federalne Vlade, pod nazivom Reformska agenda, istrajno nastavljaju urušavati položaj radničke klase. Najbolji dokaz tome je novi Nacrt Zakona o štrajku u FBiH, koji je bio i tema nedavno održanog Okruglog stola, u organizaciji FSA SDP BiH.

“Prava radnika i njihova sudbina ostaju u drugom planu. Vlada ostaje potpuno neosjetljiva na klasno pitanje, tešku materijalnu situaciju radnika i radnica i nemogućnost radničkog učešća u odlučivanju i u raspodjeli dobiti. Ovaj put je riječ o radničkom pravu na štrajk, kao jednom od prava zasnovanog na slobodi udruživanja. Ovo fundamentalno ljudsko pravo je preduslov borbe za društvenu pravdu i temelj demokratije.

Suština Reformske agenda bi trebala biti da otkloni uzroke dugogodišnjeg radničkog nezadovoljstva uzrokovanog historijskom nepravdom koja je učinjena radnicima kroz tranzicijski i privatizacijski proces. Rezultati ovih strukturalnih reformi bi trebali biti dostojanstveno radno mjesto, plate od kojih se može živjeti, ekonomska demokratija, smanjenje klasnih nejednakosti i radničkog siromaštva, socijalni dijalog i snažan, održiv i efikasan institucionalni sistem zaštite radničkih prava i interesa. Ipak, federalna Vlada nastavlja sa politikom urušavanja radničkog društvenog položaja moći koju vladajuća koalicija SDA-HDZ provodi već 25 godina, nastavljajući da reprodukuje marginalizaciju, ugnjetavanje i siromaštvo radničke klase.

Nacrt Zakona o štrajku otežava radnicima organizovanje štrajka. To je suprotno Deklaraciji o fundamentalnim principima na radu, koju je usvojila Međunarodna organizacija rada 1998. godine, a koja je obavezujuća za Bosnu i Hercegovinu. Ova Deklaracija obavezuje našu državu da poštuje, promoviše i provodi sve temeljne principe na radu. Jedan od tih principa je sloboda udruživanja na kojoj se zasniva radničko pravo na štrajk.

Prema novim prijedlozima ovog zakonskog teksta, procedura organizovanja štrajka je komplikovana i dugotrajna. Na primjer, od trenutka dostavljanja odluke o štrajku do samog štrajka, uključujući i velike pripreme za štrajk, potrebno je oko 60 dana. U firmama gdje nema sindikata odluku o pokretanju štrajka može donijeti više od polovine radnika što obesmišljava ulogu sindikata. Uz to organizatori štrajka će morati moći angažovati stručne timove pravnika da bi ispoštovali propisane procedure i zadatke npr. poštivanje odredbi vezanih za imenovanje mirovnih i arbitražnih tijela. Takav luksuz većina sindikata ne može sebi priuštiti.

Sindikat će sada morati sa poslodavcem postići dogovor oko mjesta održavanja štrajka prije donošenja odluke o stupanju u štrajk, što bitno ograničava sindikat gdje će organizovati štrajk, a poslodavcima ostavlja mogućnost da odugovlače održavanje štrajka. Ovakvo nešto ne postoji u zakonima drugih zemalja. Postupak mirnog rješavanja spora se stavlja na teret radnika. Također, radnicima se prijeti i novčanom kaznom od 500 do 5.000 KM, ukoliko se štrajk ocijeni nelegalnim. Ovo je ista visina kazne kao i za one koji krše radnička prava.

Sa ovakvim Zakonom radnici i sindikati će se mnogo teže odlučivati na organizovanje štrajka zbog rizika da će se njihov štrajk proglasiti nelegalnim. To ugrožava njihovo osnovno ljudsko pravo, pravo na slobodu udruživanja u cilju zaštite radničkih interesa i prava.

U toku je javna rasprava o nacrtu ovog Zakona. Forum sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH je u saradnji sa Klubom zastupnika u parlamentarnom FBiH je analizirao tekst nacrta, a kroz Okrugli sto članovi i članice su učestvovali u raspravi i dali svoj doprinos”, navodi Abrahamsdotter.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Stečajni postupak ne treba da bude posljednji ekser u mrtvački sanduk firme

Ustavni sud FBiH proglasio je neustavnim odredbe Zakona o stečajnom postupku FBiH. Tim povodom Anto Domazet, predsjednik Savjeta za ekonomska pitanja SDP BiH, sačinio je i javnosti uputio osvrt i analizu o ovom Zakonu, pitanju stečaja i njegove percepcije, te naročito o položaju radnika u firmama u stečaju. Osvrt na Zakon nalazi se u nastavku teksta.

„Mada nam još nisu poznati detalji odluke Ustavnog suda FBiH koji je na osnovu podneska potpredsjednika Federacije BiH Milana Dunovića proglasio neustavnim odredbe člana 33. i 41. Zakona o stečajnom postupku FBiH, izgleda da se pažnja javnosti usmjerava u pogrešnom pravcu. Nije osnovni problem položaja radnika u poduzećima u stečaju visina isplata iz višeg isplatnog reda, radi se o daleko složenijim problemima.

Osporenim zakonom predviđeno je da se prvo iz stečajne mase isplaćuju ona potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nije mogao namiriti privremeni upravnik (član 33 stav 1). Nakon toga namiruju se zaposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plaće za svaki mjesec obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije i doprinosima u skladu sa zakonom. Isto vrijedi i za plaćanje naknada štete za povrede na radu koje se isplaćuju u punom iznosu (član 3, stav 2) . Međutim, radnicima se priznaju sva potraživanja koja su prijavljena do otvaranja stečajnog postupka, ali su u višem isplatnom redu samo osam najnižih plaća. Preostala potraživanja su općeg isplatnog reda i isplaćuju se samo u postotku koji omogućava ostvarena stečajna masa.

Nacrtom novog Zakona o stečaju u FBiH iznos plaća je korigiran na 12 mjeseci, ali se još uvijek radi o najnižim plaćama. Isplate tih plaća su u apsolutnom prioritetu, ali opet ovise od visini stečajne mase. To jeste neko normativno poboljšanje položaja radnika, ali ono ovisi u stvarnom životu od toga kako se vodi stečajni postupak, kolika je stečajna masa u odnosu na obaveze i kakve su perspektive uspješnog okončanja stečajeva i stvaranju firme koja može uspješno da posluje. Drugim riječima, treba stečajeve prestati voditi kao postupak kojim se zakucava posljednji ekser u mrtvački sanduk firme dužnika i postići da stečaj bude normalna klinička terapija koja dužnika vodi ka ozdravljenju.

Pitanje prioritetnih isplata plaća radnika je veoma kompleksno zbog toga što su se stečajevi u dosadašnjoj praksi pokretali tek nakon što je firma potpuno ekonomski iscrpljena i kada nema šansi da se izvrši restrukturiranje firme i otpočne ponovno efikasno poslovanje.

Ono što položaj radnika može učiniti snošljivijim i u kontekstu novog Zakon o stečaju odnosi se na slijedeće aktivnosti:
1. Pravovremeno otpočinjanje stečajnog odnosno predstečajnog postupka koje će omogućiti ozdravljenje firme uz pomoć povjerilaca (a radnici su također povjerioci, ali i najviše zainteresirani za uspješan ishod stečaja)
2. Efikasno vođenje predstečajnog, odnosno stečajnog postupka usmjereno na reorganizaciju stečajnog dužnika i njegovo osposobljavanje za novo investiranje, zapošljavanje i ostvarivanje dodane vrijednosti
3. Da bi se to postiglo treba ograničiti mogućnosti da jedan stečajni upravnik vodi više stečajeva
4. Sprečavanje špekulantskih poteza menadžmenta i uprave koji iscrpljivanjem firme kroz izvlačenje novca i nerealno prihvatanje obaveza onemogućavaju ozdravljenje i reorganizaciju firme
5. Realno vrijednovanje radnog doprinosa radnika u pokretanju proizvodnje u vrijeme stečaja po cijenu zajamčenih plaća, koje bi trebalo ići dotle da se nakon neuspjelog stečaja omogući varijanta prevođenja takve firme u društveno poduzeće u formi zadruge ili druge neprofitne organizacije, kao što nam to potvrđuju primjeri Dita Tuzla i Granit Jablanica.

SDP BiH će se zalagati da ova načela budu osnova za pripremu novog zakona o stečaju. Pozicija radnika u stečaju mora biti dijelom definirana kroz viši isplatni red, ali to objektivno ne mogu biti sva potraživanja po osnovu plaća, jer bi time drugi povjerioci bili dovedeni u neravnopravan položaj i tako bio onemogućen proces uspješnog vođenja i zaključena stečajnog postupka. Naime, visina plaća često je iznad stečajne mase, pa bi priznavanjem ukupnih potraživanja po osnovu plaća kao viši isplatni red, bilo onemogućeno ostvariti ciljeve, svrhu i logiku stečajnog postupka, odnosno reorganiziranje firme i njen ponovni uspješan rad.

Zakonom bi trebalo podstaći mogućnosti da radnici svoja potraživanja u slučajevima perspektive uspješnog ozdravljenja firme i nastavka njenog rada prevedu u vlasničke udjele. Ključni cilj stečaja za radnike je postići reorganiziranje i ponovni nastavak rada firme nakon njenog ozdravljenja koje bi omogućavalo njihovo ponovno zapošljavanje.

U tom smislu ponuđeni Nacrt zakona o stečaju, osim ambicioznosti predlagača ne nudi realne mogućnosti efikasnijeg vođenja stečajeva. Za to postoje dva razloga. Prvo, Vlada kao predlagač uopće nema jasnu sliku stanja u oblasti stečajeva, niti ključnih problema u njihovom provođenju. Ona ne nudi nikakve analize, niti kvalitativne i kvantitativne pokazatelje. Pogotovu nema nikakvog dokumentiranja kako se završavaju stečajevi, kolika stečajna masa se ostvaruje, koliko se namiruju potraživanja radnika višeg isplatnog reda i potraživanja povjerilaca općeg isplatnog reda, a u tome posebno potraživanja radnika. Zakon daje rješenja a da nije uopće identificirao probleme i uzroke problema vezanih za neefikasne stečajeve i katastrofalni položaj radnika u njihovom provođenju. Drugo, Vlada želi da skrati provođenje stečaja na godinu dana za jednostavnije stečajeve, a ne predviđa nikakav program mjera za jačanje sistema stečajnog sudstva – šta treba uraditi u sudovima i u osposobljavanju stečajnih sudija i stečajnih upravitelja da skrate vrijeme za proglašavanje predstečajnih i stečajnih postupaka i za njihovo što brže i uspješno okončanje – o tome nema ni riječi. Knjiški sastavljeni Zakon o financijskom poslovanju u FBiH, koji je rađen za imaginarnu ekonomiju, će proizvesti mnoštvo stečajeva jer je do nerealnih granica pooštrio uvjete plaćanja obaveza daleko iznad onih koji postoje u drugim zemljama regije, pa i u BiH, u RS. Različito definiranje rokova plaćanja obaveza u FBiH i RS opasno će dovesti u pitanje jedinstvenost ekonomskog prostora BiH. To su prijetnje položaju radnika koje proizlaze iz neadekvatnog i nestudioznog pristupa problemu i regulaciji izmirivanja financijskih obaveza u FBiH.

Za rješavanje sudbine radnika koji su pogođeni gubitkom radnih mjesta kroz stečajeve Vlada mora osigurati barem dvije vrste mjera. Prvo, nastaviti sa jačanjem aktivnih politika i mjera zapošljavanja specijalno dizajniranih za te radnike. Drugo, treba ubrzati rješenja za uplate doprinosa za radnike koji imaju uvjete za penzionisanje u okviru šireg socijalnog paketa za zbrinjavanje radnika za koje nisu uplaćivani doprinosi.“

Radnici i radnice u agoniji

Forum sindikalnih aktivista i aktivistica Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine  je u toku 2016. organizirao seriju seminara pod nazivom «Put progresivne ljevice u BiH, koji imaju za cilj dati stvaralački doprinos obnovi, preobražaju i razvoju ljevičarske političke misli i djelovanja kroz razgovor, promišljanja i razmjenu mišljenja relevantnih društvenih aktera.

Kroz otvoren i konstruktivan dijalog, FSA želi definirati politički okvir za progresivno djelovanje iznalaženjem pravednih i održivih rješenja za goruće probleme i izazove sa kojima se susreću radnici i radnice, a koji stvaraju sve veće klasne i rodne nejednakosti, podijeljenost, siromaštvo i društvenu isključenost. To uključuje oblikovanje modernih i razvojnih javnih politika u oblasti ekonomije i rada u cilju kreiranja pune zaposlenosti, dostojanstvenih plata i uvjeta rada i  jačanja radničke participacije.

Kroz tranziciju i privatizacijski proces uništeno je mnogo firmi i stotine hiljada radnih mjesta u proizvodnim djelatnostima, što je povećalo nezaposlenost i dramatično pogoršalo materijalni i društveni status radničke klase u Bosni i Hercegovini. Posebno su pogođeni muškarci kao dominantna radna snaga u industriji. Broj zaposlenih muškaraca se smanjio za trećinu u odnosu na 1991. godinu, a broj zaposlenih žena za desetinu.

Iako neke firme realno nisu ni mogle opstati u novonastalim okolnostima tržišne ekonomije i snažne konkurencije, mnoge su i mogle biti spašene. One su mogle biti rekonstruirane, višak radnika zbrinuto socijalnim programima ili programima za prekvalifikacije, a potrebe za investicijama osigurane kroz poticaje Vlade, kao i kroz stjecanja novog znanja i nabavke modernih tehnologija. Ali volje i znanja za takvo nešto nije bilo!

Zapravo, vlast je potpuno nespremno ušla u taj proces i nije mnogo marila za posljedice. Ovako važan i obiman proces bilo je potrebno dobro pripremiti kroz donošenje adekvatnog zakonskog okvira, jačanja kapaciteta institucija, ljudskih resursa te pripremu uvjeta na tržištu i novoj ekonomiji. Uz privatizacijske zakone morali su se donijeti i zakoni koji suzbijaju korupciju i kriminal te reguliraju rad inspekcijskih organa. Bilo je potrebno revidirati trgovinske ugovore te donijeti zakone koji bi transformirali tržište, preduzeća i privredu i na taj način omogućili zdrav proces privatizacije koja bi potom dala željene rezultate.

Također, bilo je potrebno na vrijeme osmisliti i pripremiti programe za socijalno zbrinjavanje radnika i radnica koji će u tom procesu ostati bez posla. Bankarski sistem nije pratio proces privatizacije, što je značilo da su finansijska sredstva potrebna za dodatne razvojne investicije izostala u trenutku kada su bila potrebna. Obrazovni sistem tada, kao ni sada, nije bio usklađen sa potrebama tržišta rada i zahtjevima nove privrede. Pravosudni sistem, također, nespreman je ušao u ovaj proces, a često postoji sasvim opravdana sumnja da je bio saučesnik u neregularnim radnjama. U toku cijelog procesa nije bilo privrednog suda, što je dodatno otežavalo već tešku situaciju jer se na presude čekalo godinama.

Osim nespremnosti, vlast je kroz izdavanje cetifikata i vaučera omogućavala radnicima otkup udjela u firmama, što se zapravo u praksi pretvorilo u preprodaju istih za sitan novac. Tako su mnoge firme otišle u bescijenje, iako je njihova vrijednost bila daleko veća. Zapanjujući je podatak da je od devet milijardi KM prodane vrijednost firmi u procesu privatizacije naplaćeno svega šest posto. Jasno je ko je gubitnik, a ko dobitnik ovog procesa.

Ipak, neke firme, poput Granita u Jablanici su se održale i nastavile raditi sve dok nisu postali meta onih koji bi rado postali vlasnici profitabilne rude granita. Stečajni postupak u ovoj firmi ulazi u sedmu godinu bez izgleda da će se uskoro okončati. Zapravo, propisi o stečajnom postupku su osmišljeni na takav način da stečajni upravitelj i nema interesa da taj proces dovede do kraja. Studija slučaja «Kad je kamen kruh» detaljno predstavlja zašto i kako sprega politike, sudstva i stečajnog upravitelja drži Granit u svojim kandžama, čineći sve da ova firma propadne. To bi za njenih 212 radnika i radnica značilo gubitak posla i jedinog prihoda za njih i njihove porodice. Iako je firma bilježila konstantan rast proizvodnje sve do 2001, Granit je zbog štetnih političkih odluka doveden u veoma lošu situaciju. Godine 2004. ova firma je privatizirana od strane Ortačke grupe, a potom slijede brojni problemi: firma se konstanto zadužuje, stvaraju se fiktivni dugovi, neispunjavanju se obaveze iz Ugovora o kupoprodaji dionica itd. Sve to dovodi do proglašavanja stečaja u Granitu koji još traje. Iako Granit i sada ima perspektivu, pitanje je šta će se zapravo desiti na kraju, jer cilj nije spasiti ono što je moguće spasiti, već uništiti kako bi se došlo do rude granita.

Pored autora analiza u panel diskusiji i razgovoru sa prisutnima učestvovali su Emina Busuladžić – predstavnica firme Dita u Tuzli, Milan Račić – pravni ekspert u oblasti stečaja i Almir Balić – sindikalni aktivista u firmi Granit Jablanica. Čuli smo sličnu priču i iz firme Dita koja je dovedena do dna, a koju su onda spašavali od potpunog propadanja njeni radnici radeći bez plate kako bi spasili svoja radna mjestu. U tome su uspjeli i za sada Dita radi solidno, ali su potrebne dodatne investicije da bi postignuta stabilnost u poslovanju mogla biti dugoročno održiva i imala perspektivu za razvoj.

Prošlo je 25 godina od kada je Bosna i Hercegovina krenula u tranzicijski proces, a nešto kasnije i u privatizacijski. Agonija koju su ta dešavanja donijela radnicima, za mnoge još uvijek traje. Tome se konačno mora stati u kraj!

Rezultati analiza i protekla iskustva kao i razgovor sa učesnicima će poslužiti za definiranje mjera i aktivnosti za daljnje političko djelovanje, kako bi se iznašla rješenja da se ovakvim firmama pomogne da opstanu, a radnici zbrinu u slučaju likvidacije firme. To je posebno važno u ovom aktuelnom političkom trenutku i teškoj socio-ekonomskoj situaciji kada se provodi tzv. Reformska agenda koja u svom procesu i sadržaju potpuno isključuje radnike i njihove interese. To je potpuno neprihvatljivo! Učešće radnika i njihovih predstavnika/ca se mora osigurati, i njihovo glas se mora čuti i uvažiti. Svi reformski procesi moraju biti demokratski, transparentni i participatorni!

Također, ključna zadaća zagovaranje javnih politika održivog ekonomskog razvoja koji će rezultirati novim radnim mjestima sa dostojanstvenim platama i uvjetima rada te sindikalno orgniiziranim radnicima čije se glas u dijalogu i pregovorima sa poslodavcem čuje i poštuje. Samo rješenja koja će naći potreban balans između rada i kapitala mogu donijeti društveni mir i dugo već iščekivano blagostanje i prosperitet u društvu. Za sve!

POSAO ZA SVE NAS kroz dostojanstven, inkluzivan i ekološki održiv lokalni ekonomski razvoj

Forum sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH , uz pomoć partnerskih organizacija i u saradnji sa KO i RO , organizovao je  osam radionica. Radionice su održane u Prijedoru, Bihaću, Zenici, Travniku, Jablanici, Tuzli, Doboju i Sarajevu. Na radionicama predavač je bio prof.dr. Anto Domazet, koji je izlagao studiju „Lokalni ekonomski razvoj i socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine.“ Bitnost lokalnog ekonomskog razvoja se vidi u lošoj socijalno – ekonomskoj situaciji u BiH , velike nezaposlenosti, rast siromaštva , nesigurna radna mjesta, minimalne plate i penzije. SDP BiH je opravdano fokusiran na lokalni ekonomski razvoj u kontekstu političkih aktivnosti u okviru lokalnih izbora 2016. Radionica je bila posvećena podizanju sposobnosti kandidata i kandidatkinja za predstojeće lokalne izbore , kako bi što bolje u svojim lokalnim zajednicama promovisali politiku SDP BiH u oblasti ekonomskog razvoja. Ostvarivanjem ovih aktivnosti SDP BiH primjenjuje izvorna načela demokratije i slobode, jednakost, socijalnu pravdu i solidarnost uz apsolutno poštovanje zakonitosti. Poslije izlaganja studije prof.dr. Anto Domazet je u saradnji sa predsjednicom Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH Eminom Abrahamsdotter, diskutovao sa kandidatima i kandidatkinjama o njihovim mogućnostima i šansama na lokalnim izborima. Koje ideje mogu da predlože svojim građanima, jer građani i građanke ostvaruju svoja prava kroz školovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, te osiguravaju radna mjesta  putem lokalnog ekonomskog razvoja. Dobrim ekonomskim razvojem u lokalnim zajednicama jačaju se kapaciteti, pružaju se ekonomski izazovi i nude adekvatna rješenja prilagođena lokalnom kontekstu.