SDP BiH
Milan Račić

Bh. aktuelnosti ili plavi dizelaši

Nevini dječaci

Tužno je bilo gledati dva ministra iz Savjeta mininistara BiH u jednoj televizijskoj emisiji gdje se govorilo o autoputu kroz BiH, od kojih je jedan ministar za telekomunikacije i puteve i drugi ministar za ekonomske odnose, kako pored dvoje istaknutih ekonomista, zabijaju glavu u pijesak i ne znaju odgovor ni na jedno postavljeno pitanje. Ne znaju ni što se stalo sa gradnjom, ni kada će ponovo početi graditi. Ne znaju kako bi se utrošile pare od akciza koje žele uvesti, ne znaju postoje li projekti, a o izvođačima da i ne govorimo, jer uostalom oni o tome i ne donose odluke. Ne znaju ni trase na pojedinim lokacijama, isto kao i na putu Sarajevo-Beograd. Nagađaju, pozivaju se na ministra iz Srbije i kažu da će Turska platiti projekat. Na upit, a šta je s milionima koji su poodavno izdvojeni kroz akcize i putarine, „ministar putni“ kaže da o tom nema nijedan podatak jer su za to nadležni entitetski ministri i on do istih nije mogao doći.

Međutim, dovoljno je pogledati Zakon o trošarinama pa vidjeti da je trošarina i putarina na gorivo iznosila 55 feninga po litru benzina plus novac koji nam uzimaju pri registraciji za puteve, pa opet – niko ništa ne zna (Ovo je izvod iz Zakona na gorivo: 1.petrolej 0,30 KM; 2.dizel-gorivo 0,30KM, 3.ulje za loženje ekstra lako i lako specijalno 0,30 KM; 4. motorni benzin – bezolovni 0,35KM; 5. motorni benzin 0,40 KM. Na sve ove stavke iz tačke 1. 2. 3. 4. i 5. plaća se putarina po litru u iznosu od 0,15 KM. Procjene govore, kad se sve ovo sabere iznos je oko 350 miliona KM godišnje). Pričali su o broju održanih sastanaka sa eventualnim koncesionarima spremnim da grade put. Ali, kad ih je profesor Domazet uvjerio da je to još skuplji zahvat i da se na taj način još više ogoljava država, nisu im pomogla ni pozivanje na aerodrom u Zagrebu, niti bezbroj održanih i planiranih sastanaka. Gospođa Cenić je podučila ministre kako i na koji način bi se mogla pribaviti sredstva, a da se ne zavlači ruka, jedino i isključivo u džep građana.

Dvojica ministara su se ponašali kao đaci u osnovnoj školi koji nisu krivi zato što ne znaju, pa ionako su tu tek odnedavno, a i izbori će ubrzo. Klimanje glavom i neznanje koje su ispoljili, premda kotiraju kao „najjači“ u Vijeću ministara, najbolje govori o „plavim dizelima“ koji su na najodgovornijim mjestima u ovoj državi. Ne pominjem njihova imena jer to ne zaslužuju pored dvoje profesora i znalaca, gospođe Cenić i gospodina Domazeta. Ali, nažalost, oni i mnogo gori od njih, em vladaju, em kreiraju i upravljaju.

Putevi pacijenata

Pomagati ljudima – suština je Hipokratove zakletve. U međuvremenu, ova humanistička ideja kao da nestaje. Pacijenti se ne liječe nego otaljavaju. I to ne čovjek po čovjek, nego broj po broj. Bolnice sve više postaju industrijski pogoni, a pacijenti cifre i statistički podaci. Ljekari i medicinsko osoblje nemaju vremena za jedan iskren i ljudski pristup prema pacijentu. Kompjuteri nadvladali ljudsko i humano. Dubioze u zdravstvenim zavodima i 13 fondova, a ,čak, 300.000 građana u Federaciji, bez obzira na vitalne nacionalne interese, nema nikakav oblik zdravstvene zaštite, odnosno zdravstvenu legitimaciju.

Istovremeno, priča se o reformama u zdravstvu i putevima pacijenata. Niko i ne zna šta namjeravaju ukinuti, a šta otvoriti.
Hoće li se djeca preko sedam godina liječiti zajedno sa šezdesetogodišnjacima, a pedijatrije ostaviti samo za uzrast dječijih vrtića. Pedijatrije su izgleda suvišne, a domovi staraca jedina perspektiva. U Sarajevu su za sve zdravstvene nedaće, izgleda, krivi sindikalci isto kao i građani za nedostatak i restrikciju vode. Uštede su prioritet svih prioriteta. U međuvremenu nadležni ministri ili ćute ili klimaju glavom. Čekaju da trasu i put pacijenta utvrdi glavni izvođač radova – gospođa direktorica Kliničkog, pa da nadležni uskliknu kako je učinjena reforma, a što su pacijenti na izdisaju, nikom ništa.

Stečaj – ni po starom ni po novom

Ako smo, nesporno, imali mafijašku privatizaciju na nju se nadovezala stečajna koja je pojedincima omogućila da budzašto kupuju najvredniju imovinu ni za kakve pare. Tako su umjesto velikih firmi tajkuni dobili čist i urađen infrastrukturni prostor na kojima obično grade stambene objekte ili trgovačke centre ostvarujući, pri tom, ogroman profit. Položaj radnika u Zakonu u stečaju je nezaštićen jer otvaranjem stečajnog postupka stečajni upravnici prvo njih otpuste, a zadrže samo onoliko koliko to oni procjene da je neophodno za vođenje stečajnog postupka.

Pri tome, sudbina radnika je da ostanu bez posla, bez isplaćenih plata, bez plaćenih doprinosa i neuvezanog staža. Onda radnici svoja prava pokušavaju, najčešće bezuspješno, ostvariti kolektivnim tužbama ili, što je češći slučaj na protestnim skupovima pred vladama i institucijama. Potom vlade zbog političkih razloga, uplate neka sredstva za neke firme i neke radnike, narod bi rekao daju crkavicu, dok hiljade njih ostaju bez ikakvog statusa, pa, čak i mogućnosti da se prijave na Biro rada jer im nisu uplaćeni doprinosi.
U toku razmatranja novog Zakona o stečaju donijeta je i presuda Ustavnog suda kojom se, bar dijelom, ispravljaju nepravde prema radnicima. Ali zbog neprovođenja i ove odluke i prečih političkih zavrzlama načekat ćemo se da se ovo pravo i oživotvori.
Čitavi dvodecenijski period koji karakteriše privatizaciju kao pripremu za opijelo ili dženazu, dokrajčen je stečajnim postupcima i sahranom, kao konačanim epilogom propasti najboljeg što smo u privredi imali.

Mostarska hotel „Ruža“

Negdje početkom 2016.godine jedan od članova Predsjedništva teatralno je izjavio kako će se u martu 2017.godine otvoriti Mostarska hotel „Ruža“. Zaposliće se stotinjak radnika, ostvariti turistički procvat, a Hercegovina podičiti najsavremenijim hotelom. Koju godinu ranije rekao je da će se za vrijeme njihove vladavine zaposliti 100.000 novih radnika. Negdje na polovini mandata ustvrdio je da je zaposleno cca njih 27.000, a samo nekoliko mjeseci kasnije saznadosmo da je polovina, ili njih 50.000 već na radnim mjestima.

Iako niko nit vidi nit zna gdje su se toliki uhljebili, nama ostaje jedino da njemu vjerujemo, a ne sopstvenim očima. Sa Ružom je nešto drugačije, bar za one koji žive u Mostaru. Oni koji nisu iz Mostara i ne mogu vidjeti u kojoj su fazi građevinski radovi, pa sa malim zakašnjenjem očekuju pozivnicu za otvaranje.
Problem su Mostarci koji se svakodnevno i svojim očima uvjeravaju da radovi gotovo i ne miču, a da je na gradilištu sve manje radnika. Ako se šta ne dogodi, pozivnica bi, možda, mogla uslijediti nekoliko dana pred oktobarske izbore 2018.godine, pa makar se otvarao i samo prvi sprat.

Teme iz prvog kruga najaktuelnijih, izbori, izborne jedinice i okruzi, drvoprerađivači iz Sokoca, ugroženost i sve druge, ostavljam političkim virtouzima da istim zamajavaju narod jer oni neće plaćati akcize na gorivo kad ih voze automobilima Predsjedništva, ili u još boljoj varijanti vozilima pod pratnjom pred kojima se moraju sklanjati i vozila hitne pomoći.


Moj profil

Zahvaljujući našem sistemu za administraciju Atlas, svaki član SDP BiH posjeduje vlastiti profil na stranici atlas.sdp.ba.

Ova mogućnost dozvoljava svim članovima da sami provjere i ažuriraju podatke na vlastitom profilu, da provjere stanje plaćenih članarina, kao i da učestvuju u anketama koje pokreće SDP BiH.

Kliknite ovdje da pristupite Atlasu